Hvala, hvala, hvala svima koji su mi poslali divne poruke potpore ovdje i na Facebooku. Još jednom, pokazali ste da imam apsolutno najbolje čitateljstvo sastavljeno od prekrasnih pojedinaca koje bih sad odmah virtualno zagrlila i izljubila. 
Jučer popodne sam primila prvu relativno dobru vijest u vezi dotične oboljele osobe, i premda sam svjesna da je to tek stepenica u Eiffelovom tornju problema pred kojima se nalazim(o), već mi je i ta (minorna) informacija sa srca skinula veliki dio tereta koji me jako mučio. Pisanje je “moja terapija” za danas pa sam odlučila napisati mali putopis. Pretenciozno je ovo nazvati putopisom, ali u nedostatku bolje riječi, neka tako ostane.
Prije 4 dana sam se vratila iz Budimpešte s trodnevnog izleta na koji smo se D. i ja uputili vlakom. Sam izlet je otpočeo strašno loše jer sam taman negdje po izlasku iz Hrvatske dobila poziv koji me obavijestio da su stigli nalazi biopsije i da se najgori od mogućih anticipiranih scenarija upravo ostvaruje. Ondje, u vlaku. Nakon tog poziva trebala sam se nekako vratiti u vagon prepun dobro raspoloženih ljudi i stoički podnijeti ostatak puta. Kao što možete zamisliti, htjela sam skočiti iz vlaka ili se barem do kraja putovanja zatvoriti u toalet, no umjesto toga sam se vratila na svoje sjedalo i slijedećih 4 sata bez riječi gledala u jednu točku. D. je cijelo to vrijeme sjedio pokraj mene i nudio me sendvičem i sokom. Gurman(ica) kakva jesam, prihvatila sam oboje. Osim ovog nemilog događaja, vlakovi do i od Budimpešte bili su, začudo, savršeno točni. Povratna karta bez rezervacije košta 256 kuna (od Zagreba) i traje mjesec dana od dana putovanja.
Budimpešta je više od onog što sam očekivala. OK, u njoj se definitivno osjeća taj postsocijalistički štih, ali arhitekturom, poviješću i sadržajem ona prvenstveno odaje sliku grada pod srednjoeuropskim utjecajem.
Arhitektura i umjetnost su me definitivno najviše oduševili; čitav grad obiluje velebnim sakralnim i profanim građevinama te skulpturama kojima se pokušava ovjekovječiti povijesne i mitske događaje: prostori su nerijetko pretvoreni u mjesta guste sociokulturne simbolike. Naš hotel (Mirage) je bio smješten minutu hoda od jednog takvog lokaliteta, Trga heroja (Hősök tere), na koje se nastavlja prekrasno Andrássy šetalište.
Kako smo u Budimpeštu stigli neposredno nakon Nove godine, čitav grad je bio okićen lampicama, a hvala Bogu i vrijeme nas je poslužilo tako da smo navečer mogli dugo šetati gradom i istražiti ga.
Iako smo u Budimpešti bili svega 3 dana, stvarno smo vidjeli dosta toga. Grad je jako dobro prometno povezan, a jedna karta (npr. za metro) košta 350 HUFa (forinti), odnosno skoro 9 kuna. Unatoč toj prometnoj povezanosti, mi smo metro koristili svega 2 puta jer smo svugdje išli pješke. Za ta tri dana nosila sam samo običan ruksak s odjećom i kozmetikom, i mogu reći da mi je ovo, što se toga tiče, bilo najmanje stresno putovanje ikada.
Budimpešta obiluje i zanimljivim muzejima koje u nedostatku vremena nismo mogli posjetiti osim jednog koji nam je baš zapeo za oko. Radi se o Terror Haza, odnosno Kući terora koja je danas ustvari memorijalni prostor za žrtve opresivnih režima tijekom 20. st., smješten na autentičnoj lokaciji gdje su se odvijela ispitivanja, mučenja (i ubijanja) privedenih.
Eksterijer, kao i interijer (kojeg nismo smjeli snimati) je jako dojmljiv: audio, foto i video materijali prikazuju intervjue s preživjelim dionicima tog vremena, a printani pamfleti dostupni na engleskom jeziku iz prostorije u prostoriju objašnjavaju političku i povijesnu pozadinu sredine 20. st. Cijelo iskustvo je mučno i prestrašno, ali i poučno jer iz mikroperspektive (intervjuima) i makroperspektive (povijesnim pregledom) prikazuje, brutalnošću i nehumanošću, analogne dimenzije dvaju radikalnih režima.
Nakon tog muzeja trebala nam je slatka okrijepa 
pa smo naišli na jednu preslatku slastičarnicu pod nazivom Gelarto Rosa.
Spuštam kapu ovoj slastičarnici jer to je, hands down, NAJBOLJA slastičarnica u kojoj sam ja ikada jela (a ja sam stvarno teška publika što se slatkog tiče). Ja sam uzela belgijski vafel s preljevom od čokolade, kuglicu sladoleda od čokolade i kavu s mlijekom, dok je D. uzeo vafel s preljevom od malina, kuglicu sladoleda od vanilije i lavande, i espresso.
Potom smo produžili prema parlamentu pa preko najpoznatijeg lančanog mosta u Budimpešti (Szechenyi lanchid) stigli do Budima…
…a na peštanskoj smo strani još posjetili i konceptualni rad Cana Togaya, cipele na Dunavu, koji je također memorijalni prostor za (židovske) žrtve nacionalsocijalističke partije za vrijeme čije kratkotrajne vladavine je ubijeno mnogo ljudi, a dio njih je strijeljan upravo na obali Dunava. Mnogo je ovakvih prostora u Budimpešti obilježeno političkom prošlošću Mađarske, a kako ja obožavam povijest (i pogotovo povijest svjetskih ratova), u Budimpešti bih tu temu mogla istraživati do besvijesti, čini mi se.
Na kraju smo malo i šopingirali u poznatoj šoping ulici Váci budući da su bila dobra sniženja (ali o tome ću u slijedećem postu, vjerojatno ću napraviti neki new in jer mi se nakupilo novih poizvoda). Bila sam i u poznatom West End centru koji je preogroman i čini mi se boljim izborom za one koji traže odjeću nego kozmetiku; posjetila sam mađarski DM i Muller koji su skoro precrtani zagrebački dućani, a kupila sam i koji detalj za dom na H&M Home odjelu. Sve što ću zasad reći o šopingu kozmetike je da sam konačno ušla u naveliko hvaljeni The Body shop kojeg sam na svim putovanjima u inozemstvo dosad uspješno izbjegavala , i da sam izašla sa samo dva proizvoda što je za mene prilično čudno. Ne znam što sam očekivala, ali sve mi je mirišalo preintenzivno ili čudno pa sam na kraju pokupila samo 2 body buttera i izašla prilično razočarana.
Možda najkul stvar na koju smo u Budimpešti naletiti, a posve neočekivano, dogodila se posljednjeg dana našeg boravka. Imali smo neka 3 – 4 sata “za ubiti” prije vlaka, međutim nedjeljom je više – manje sve zatvoreno u Budimpešti (uključujući i centralnu tržnicu na koju smo zapravo planirali ići). I onda smo, zahvaljujući smatrphoneovima, odnosno Tripadvisorovom appu za Budimpeštu, našli malu tržnicu Szimpla koja radi nedjeljom, a na njoj se prodaju “domaći” proizvodi mađarskih kumica i kumeka.
Ajme, koje simpatično mjesto, atmosferično, šareno i prepuno mirisa! Ako se zateknete u Budimpešti u nedjelju u jutro, svakako preporučujem posjet ovoj tržnici.
Sve u svemu, Budimpešta me stvarno ugodno iznenadila, i nadam se da će mi životne okolnosti do slijedeće jeseni omogućiti da se ondje vratim na još nekoliko dana. Ljudi se čine dosta simpatični, mada onima zaposlenima u ugostiteljskim djelatnostima ne bi odmogao koji tečaj engleskog za početnike.
Čitamo se!