Danas sam odlučila sjesti i prenijeti vam tok nekih svojih misli i načela o vlastitom bloganju. Blogam već godinama, nikada na blogu nisam napisala nešto neiskreno i prijetvorno, pa čak niti podsvjesno, i užasno se ponosim time. Htjela sam ovu temu proći s vama već puno puta, i uvijek mi je bilo neugodno napisati da sam zapravo stvarno sretna i zadovoljna s načinom na koji vodim ovaj blog – s jednakom ljubavlju kao i prvog dana. Pa evo, napisala sam to. Sad možete dalje čitati moj tok misli. Uživajte! ![😀]()
Uspjeh se ne događa preko noći
OK, ovo vam je zasigurno poznato i ne otkrivam vam nikakvu toplu vodu kad kažem da se uspjeh ne događa u 5 minuta (a pod ‘uspjeh’ mislim da vas se smatra ozbiljnim blogerom, da možete od bloga zarađivati, da se nalazite na mailing listama PR-ovaca, da vam ljudi vjeruju). I da, što ste prepoznatljiviji kao bloger u nekakvom oku javnosti, to vam se češće javlja ekipa koja od vas traži recept ili prečac kako do uspjeha, kako postati “poznat” ili “uspješan”. A recept je samo ovaj: budite supermarljivi, fokusirani, radite ono što volite i radite to najbolje što znate, imajte poštovanja prema brendovima s kojima ostvarite suradnju, ali i prema čitateljima.
Meni se brendovi vrlo često javljaju s ponudama za suradnju, žele mi poslati neku novu kolekciju na isprobavanje i slično – i to mi je OK. No, ja (ako želim biti dobar bloger) ne mogu tom istom brendu u zamjenu za slanje proizvoda ponuditi pozitivnu recenziju. Pa ih stoga odmah obavijestim da pozitivne recenzije imam samo na proizvode koji mi se uistinu svide. Ako im je to OK, super. Ako nije, opet super. 
Ali poanta je da morate imati standard i držati do njega 100%. I onda, kad ljudi skuže da vi imate svoju šprancu, događa se “uspjeh” u vidu prepoznatljivosti i izjednačavanja blogera s kvalitetom u pisanju / fotkanju / vjerodostojnosti itd..
Uspjeh nije mjerljiv samo brojkama
Prvi pasos me dovodi do drugog – uspjeh nije mjerljiv samo brojkama. Da, danas brendovi u 99% slučaja prvo gledaju brojke na društvenim mrežama (gdje bolje kotiraju oni koji se agresivnije guraju i samopromoviraju, i to je jednostavno tako). Ali vrlo često ti nahajpani blogovi s velikim brojkama nemaju ogroman utjecaj na kupce, tj. publiku. Jer, što je blog “veći” i profesionalniji po sadržaju (barem u toj nekoj zamišljenoj percepciji popularnosti), to ga dobar dio čitateljstva manje doživljava kao blog, a više kao produžetak neke marketinške kampanje brendova s kojima dotični bloger ostvaruje suradnju.
I to je taj začarani krug u kojem bloger zapravo s popularnošću ostvaruje više suradnji (uglavnom s prihodima), a samim time doživljava i percipirano etičko propadanje s obzirom na činjenicu da ‘biti bloger’ treba značiti biti ‘biti neovisan u stavu’ što je nespojivo s konceptom monetariziranja svoje persone i osobnih stavova. Tko god vam kaže suprotno, laže vas. Ali s druge strane, morate shvatiti da su bivanje “personom”, dobri odnosi s brendovima pa i suradnje s prihodima od strane tih istih brendova normalna stvar, i da u tome nema ništa loše dok god bloger ne skriva činjenicu da svoje mišljenje monetarizira, odnosno da neki proizvod nije kupio svojim novcem. Na vama je da odlučite želite li vi nečiji stav shvatiti ozbiljno i vjerovati – ili ne.
Lako je izgubiti kredibilitet. A on je sve.
Ja sam stvarno superponosna na sebe jer znam da ne kenjuckam na blogu i ne pričam gluposti koje nemaju veze s mozgom samo zato da vam “namjestim” neki IT proizvod ili da što više ličim na superpopularne trendušice slijedeći neku imaginarnu formulu internetskog uspjeha. Sigurna sam da bih bila poznatija da to radim i da bih imala više angažmana, ali đabe kad bih ja znala da to nisam ja. A stvarno sam uvjerena da je to najbitnije u bloganju jer ako ste vi carbon kopija drugih XY blogera, onda ćete možda imati više sljedbenika jer radite trendi stvari, ali bit ćete toliko bezukusni da nitko neće niti primijetiti da vas nema kad vas nema. A svi znamo što to znači. Nebitnost. Ako netko radi nešto nebitno, onda bolje da to uopće ne radi. Čemu prosipati energiju u vjetar? Radije odite volontirati negdje, radite jogu doma, pecite kifle, ma bilo što.
Ponekad vas doživljavaju kao celebrityja
U više navrata sam doživjela da me netko ne pozdravi kad me vidi u prolazu pa mi se javi kasnije da bi mi to naglasio, pa čak i to da je curkama bed otić popit kavu sa mnom jer sam ja Babushka. Ljudi moji, šta vam je. 
Ja sam Babushka. Ja sam Jelena. To je ista stvar. Pijem kavu bez mlijeka, s malo šećera. Na finoj lokaciji. Možemo popit kavu kad god i nemojte me više rastuživat s tim glupostima jer ja stvarno želim popit kavu s vama i upoznat vas i pozdravit vas na ulici.
Pa opet – vrlo često vas podcjenjuju.
Čitatelji i brendovi ne vide koliko rada zahtijeva jedna jedina objava, i iskreno to je OK, ne bi to niti trebali znati. Pisanje, fotkanje, obrada fotki, društvene mreže – tko god vam kaže da to uz redovite objave nije ful-time posao, laže. Ali nećemo se sad opterećivati sa svime time što mi blogeri radimo, već bih se na trenutak htjela osvrnuti na nešto drugo. Jednom prilikom sam dobila izjavu da mi kreativci “nešto kuckamo pola sata” i to mi je lijepo ilustriralo što ljudi zapravo misle o bloganju i općenito preživljavanju od pisanja (jer sam svojedobno radila i kao novinar pa znam). Prestrašno koliko se čovjek osjeti maleno i loše kad ga neki kreten ili kretenuša tako spusti.
I inače nikada ne bih spominjala KOLIČINU posla jer je ona nebitna ako nešto voliš radit. Ako ti uživaš u tome, onda ćeš sjest za laptop u ponoć i “kuckat” do nesvjestice. Ali percepcija da mi okinemo jednu sliku (i odmah je kao savršena), nešto iskuckamo tek toliko da stoji, i dalje je prisutna i među publikom i među potencijalnim poslovnim suradnicima. Koji onda misle (vraćam se na točku 2) da je dovoljno poslati vam kremu i to je to. Jer eto, moje cjelomjesečno testiranje proizvoda i cijeli kreativni i manualni proces koji ide skupa s tim vrijedi 30 ili 50 kuna. Je kak’ da ne. Pa se onda osjetite malo glupavi ako vam se na tjednoj ili dnevnoj bazi javlja hrpa nekih brendova s ponudama za suradnju, a nitko vas ne bi platio osim “u naturi”, a vi znate koliko će ljudi (koji vam vjeruju) zatim otići kupiti tu kremu i dati svoje novce tom istom brendu. Vi ćete, naravno, i dalje biti na nuli.
Pa gle. Ako se osrednjim portalima nespecijaliziranima za kreme i makeup plaćaju PR objave, a vi imate ciljanu publiku koja ciljano otvara vaše tekstove s namjerom da pronađe novi dobar proizvod, onda se s vremenom počnete pitati jeste li stvarno glupi da za brendove odrađujete free marketing.
Biti bloger ima težinu
I nosi sa sobom teret društvene odgovornosti. Sve ovo što sam napisala nema smisla ako bloger samo počne gledati svoju materijalnu korist i tražiti način da se pod bilo koju cijenu što bolje pozicionira na ljestvici popularnosti. Ponekad morate odbit suradnju jer se ona ne uklapa u sadržaj vašeg bloga. Jer smatrate da nije za vašu publiku. Jer se unutar iste uvjetuju stvari koje smatrate da nisu etične prema vašoj publici. I tu argument da nemate para ovaj mjesec ne smije biti presudan. A kad freelancate, najčešće nećete imati puno para.
I tu je težina bloganja koju publika ne vidi. Ne razumije da SVATKO MOŽE USPJETI. Ako si voljan konzistentno igrati prljavo (sad bih vam tu navela neke metode, ali to mi je nivo koji ne želim niti diskutirati na svojem webprostoru), onda ti ne treba niti neki talent niti ljubav prema tome što radiš. Jer na kraju krajeva, neetični blogeri nisu tu zbog ljubavi. A blog bez duše, bez emocije, bez iskrenosti – nije blog. Barem ne u mojim očima.