Za vikend sam s dečkom po prvi put posjetila prekrasno Sarajevo koje me u odmah očaralo. Danas vam stoga donosim putopis, odnosno svojih 10 najdražih mjesta / događaja / osjećaja / dojmova o ovom šarmantnom gradu.
Vrelo Bosne
Kad smo tek sišli s autoputa koji nas je od Zenice doveo do Sarajeva (jer do Zenice ima samo stara cesta), prvo odredište bilo nam je Vrelo Bosne, pitoreskni park pokraj Ilidže u kojem izvire rijeka Bosna. Nakon cjelodnevnog putovanja po vrućini i 5 sati vožnje koliko nam je trebalo od Zagreba do Sarajeva, šetnja parkom s obiljem slapića i hlada od visokih stabala bilo je pravo osvježenje.
Pravi ljubitelji prirode ovdje će maksimalno uživati. Park je odlično uređen s obiljem šetnica, ali i klupica za odmor, te u njemu obitavaju razne životinjice poput patkica i labudova. Vrlo učestao prizor su i psi lutalice kojih u Sarajevu nažalost ima užasno puno.
Pino Nature i planina Trebević
Nakon Vrela Bosne zaputili smo se ostaviti stvari u hotelu. Uzeli smo hotel Pino Nature, konceptualno zamišljen kao nature hotel, na prekrasnoj planini Trebević. Ovo je bio puni pogodak i svima bih preporučila ovaj smještaj. Nije najjeftiniji ako ste na ograničenom budžetu, ali može se naći dobrih popusta preko booking.com-a. Mi smo noćenje na Bookingu platili oko 500 kuna, i za tu cijenu smo dobili sobu s besplatnim SPA sadržajem i uključenim doručkom u cijenu. Osim toga, hotel je savršeno uređen (kao luksuzan planinski resort) i izuzetno komforan (savršeni tuš, savršeni krevet) što je jako bitno ako cijeli dan hodate i navečer dođete ubijeni u hotel. 
Osim toga, u Sarajevu postoji jedan veliki problem, a to je smog. Obzirom da je ovaj hotel smješten u planinskom (šumskom) dijelu, zrak je ondje puno čišći i ugodniji je odmor kroz noć. A prizor ujutro… Ukratko, gledate na šumu. Riječju, savršeno.
Baščaršija
Osvježeni planinskim ambijentom, zaputili smo se prema centru Sarajeva i prva stanica je, logično, bila Baščaršija na kojoj je najprepoznatljiviji detalj svakako Sebilj, gradska česma koja datira još iz sredine 18. stoljeća. Baščaršija je povijesni i kulturni centar Sarajeva, jezgra i duša ovog prekrasnog grada.
Izgrađena na sjevernoj obali Miljacke u 15. stoljeću, Baščaršija je uspjela održati tradicionalni šarm s minimumom kiča kakvog obično viđamo na ovakvim prometnim povijesno – trgovačkim točkama.
Ovdje se uglavnom prodaju suveniri poput setova za kahvu, memorabilija od bakra, pašmine od kašmira, turske mozaik lampe. Osim štandova i dućana, Baščaršija ima izuzetno bogatu gastro ponudu koja će najviše oduševiti mesojede, no i za nas koji ne jedemo meso pronašlo se dobre hrane. Oduševio nas je restoran ‘Maroko’ koji nudi nekakvu dobru gastrosimbiozu mediteranske i bliskoistočne kuhinje. Definitivno isprobati Homus, dobijete ogromnu libanonsku lepinju i prefini domaći humus (namaz od slanutka), dovoljno da vas se dvoje ubije od klope.
Osim dućana (svratite barem po rahatluk, dobijete kilu za 30-ak kuna) i restorana, na Baščaršiji se možete zasladiti sladoledom i bosanskim kolačima, ali i popiti tradicionalnu bosansku kahvu, turski čaj ili Sarajevsko pivo.
Kultura
Po dolasku u grad, ne može vas ne iznenaditi fascinantan spoj istoka i zapada vidljiv u arhitekturi, povijesti, kulturi, oblačenju, svakodnevici. Samo dok šećete Baščaršijom, možete vidjeti dvije poznate džamije, Carevu džamiju i Gazi Husrev-begovu džamiju.
Ukoliko se nađete u Sarajevu u vrijeme molitvi, možete zastati ispred džamije i promotriti kako izgleda namaz, odnosno islamska obredna molitva uz karakteristično klanjanje i obredne prakse specifične za islam. A prošećete li se desetak metara dalje od džamije, ulica opet nalikuje bilo kojoj europskoj metropoli s obiljem kafića, dućana, restorana.
Pa ipak, isprepletena s modernim, tradicija islama i Orijenta snažna je u Sarajevu, i vidljiva po tradicionalnom oblačenju (hidžabu) i arhitekturi. Otomanski ornamenti utkani u pročelja zgrada, pašmine i džezvice koje su krasile skoro svaki štand, tričarije gusto ukrašene šareno obojenim cirkonima, rezbareno drvo i gravirani metal s tradicionalnim orijentalnim motivima… Sparina i gusti miris kahve u zraku. Na trenutak se zabunite i pomislite da kročite ulicama Istanbula, a onda vas iz te misli trgne neko poznato “đe’s ba, š’a ima”. I bude vam neobično drago što se usred Sarajeva osjetite gotovo kao da ste doma.
Mahale
Nakon đira po Baščaršiji i ostatku sarajevskog centra, krenuli smo prema hotelu. Bilo je već oko pola 12 i bili smo umorni od cjelodnevnog putovanja pa smo odlučili krenuti jer do Trebovića ionako treba 10-ak minuta autom. Navigacija nas je vodila dobrim dijelom puta kroz mahale, stambene dijelove Sarajeva izgrađene na padinama planine, i k tome slabo osvjetljene. Jao. Ukratko, bila je to avantura života. Prvo, ulice su užasno strme (toliko da nam je auto proklizao unazad). Drugo, jako su uske. Treće, krivudave su. Četvrto, jako su mračne. I posljednje, po ulicama mahom leže psi lutalice i mace. Ali ono, leže kao bossovi i ne miču osim ako ih nešto u tom trenutku uplaši poput zvuka motora auta koji se muči da se uspne na brdo.
Mi imamo auto od 100 konja, ali oni sa slabijim autima bi se jako teško ili nikako uspjeli penjati kroz mahale. Pa ipak, one imaju posebnu ljepotu koji je teško opisati. Kuće su uglavnom trošne, ali šarmantne. Nekako se u njima istovremeno vidi i lakoća i težina bivanja Sarajlijom. I možda nema para, ali ima duha – na izvoz, ako treba.
Ljudi
Kada bih jednu stvar trebala staviti na prvo mjesto razloga zašto morate otići u Sarajevo, to bi bili ljudi. Da Sarajlije imaju dušu sigurno ste već čuli, kao i ja, ali da potpuno shvatite što to znači morat ćete potegnuti do Sarajeva – makar na vikend. Svi oni presimpatični stereotipi o Bosni potvrdili su nam se već na putu do Sarajeva. Prešli smo granicu i kroz prvih 45 minuta vožnje kroz Bosnu doživjeli da nas netko na cesti preusmjerava s reketom za ping pong, ugledali brojne ‘osebujno’ ukrašene Merđe, te dvorišta koja su defakto bila groblja za felge i druge autodijelove.
Par sati kasnije, stižemo do Sarajeva i dolazimo do prve mjenjačnice na Baščaršiji i dajemo čovjeku kune da nam zamijeni u marke. Dakle. Njegov izraz lica i količina puhanja i uzdisanja jer mora izračunati koliko je to maraka – neprocjenjivo. 
A ljudi. Sve nešto opušteno. Kad shvate da ne moraju pričati engleski (jer očito smo izgledali kao turisti naoružani s fotićima), osmijeh od uha do uha. Pa odakle ste, pa koliko ostajete, pa je li vam lijepo. Nasmijani. Superljubazni. Superuslužni. Ništa im nije teško pomoći, uputiti, objasniti. Pozdravljaju, odzdravljaju. Pa se baš osjećaš k’o čovjek, nekako toplo i ljudski i dobrodošlo. Kad vam netko kaže da su Bosanci dobri kao kruh, vjerujte im.
Bosanska kahva
Nezaobilazan dio posjete Sarajevu svakako je ispijanje kave na tradicionalan bosanski način. Kahva ili kafa, sasvim je svejedno, no ona mora biti jaka. Prava istočnjačka, aromatična, u malim šaličicama bez drške, tj. fildžanima, koji zahtijevaju da se kava obgrli cijelom rukom i osjeti njezina toplina. Čak i na Baščaršiji kava nije skupa i košta 2 KM (oko 7 kuna), a dobijete ju u maloj džezvici s kockicama šećera i rahatlukom sa strane, posluženu na prekrasnom malom poslužavniku. Jedan takav set, tzv. kahvenski takum, kupili smo na Baščaršiji pa ćemo sada svako jutro piti bosansku kahvu i sjećati se Sarajeva.
Baklava. Urmašica. Tufahija. Rahatluk. Pa sve to ponovi još jednom.
Bosna je poznata po slasticama i zato bi bio grijeh uć’ i izać’ iz Bosne bez degustacije šećernih bombica koje se ondje nude. Osim baklave pojeli smo i urmašicu koja je bila taman sočna i taman slatka u ljetnom vrtu restorana Kolobara Han na Baščaršiji.
Inače, ovo je nekoć bilo prvo sarajevsko prenoćište (datira iz 15. stoljeća) i danas su od njega ostale samo zidine, no isplati se sjesti, popiti kavu i naručiti nešto slatko. Nije skupo. Urmašica je bila 4 KM (manje od 14 kuna), a ogromna. Zatim smo potegnuli do slastičarnice Butik Badem s tradicijom dužom od pola stoljeća i kupili rahatluk. Od svega po malo, a okusa je bilo mali milijun.
Zlatna ribica
Ne pratite me na Instagramu? Pa to vam je prava šteta. A šteta je i meni ako ste mi mogli preporučiti neko superkul mjesto u Sarajevu. Srećom, moje drage Instagramušice su mi preporučile da u Sarajevu svakako obiđem Zlatnu ribicu.
Ali nisu me pripremile na fantaziju koja je zapravo ovaj kafić. Smještena samo stotinjak metara od Vječne vatre, Zlatna ribica me oborila s nogu svojim interijerom i eksterijerom.
Kao da nije s ove planete – a zapravo je upravo to, kolekcija memorabilija iz cijelog svijeta, posloženih tako da rade jedan fantastičan smisleni kaos za osjetila. Svakako posjetiti.
Sarajevska Vijećnica
Moja predzadnja stanica u Sarajevu koja mi je slomila srce. Nezaobilazna. Podsjetnik na vrijednost kulture i povijesti, ali i strahote ratnog stradanja.
Vijećnica je dobrim dijelom izgorila u ratu nakon granatiranja zajedno s ogromnom zbirkom knjiga, ali je obnovljena i danas služi kao izložbeni prostor. Kad uđete u nju, dočekat će vas cirkularno postavljena zbirka umjetnina posvećenih Srebrenici. Na nivo iznad nalazi se izložba, a ispod je retrospektiva Sarajeva s naglaskom na turbulentno 20. stoljeće.
Ako volite povijest i svjetske ratove, svakako je posjetite jer je vrijedan spomenik najružnijem i najtužnijem periodu rata u kojem su uništavane biblioteke, a ljudi su stajali u redu za kruh i vodu. Ali ako i ne volite povijest, požalit ćete ako je ne vidite jer je iznutra stvarno impresivna.
Orijentalni arhitektonski motivi spojeni su s gotovo sakralnim segmentima poput šarenih mozaik prozora i ambijentalnom glazbom koja evocira osjećaj svetosti prostora. Da skratim, Vijećnica je maestralna, magična građevina i ako je, poput mene, ostavite za kraj posjete ovom gradu, iz njega ćete zasigurno otići sa željom da se ondje uskoro vratite.
