U zadnje vrijeme sa svih frontova napadaju me tekstovi o muško – ženskim ili žensko – ženskim prijateljstvima. Uglavnom to ide ovako nekako: žene su dramatične, brbljave, nesamostalne, neiskrene, ukratko shitty prijatelji drugim ženama. Izgleda da žene znaju funkcionirati jedino sa muškarcima jer eto oni su opušteni, spremni na zezanciju i bez beda će vas iskreno iskritizirati (ali, naravno, u dobroj namjeri). Ako je tip usput gay, tim bolje jer tako možemo skroz otkloniti opasnost od preslaska iz friend zone u neku drugu manje jasnu zonu (primjerice, zonu sumraka za onu stranu koja nema želje niti namjere mijenjati svoj frend status). Ja sam blagoslovljena s tucetom muških prijatelja i eto potvrđujem da su svi redom baš takvi. Opušteni. Zabavni. Jednostavni.
U 10 godina druženja nisam gotovo nikada u toj muškoj skupini uočila durenje, čak i kad te netko eksplicitno nazove govnom (jer takav divan atribut situacijski izrečen nema skriveno značenje niti implicira nečije stvarno vrijednosno nazadovanje); sve se nekako bratski dijeli (čak i uvrede), i gotovo se nikada na ozbiljnoj razini ne potiču rasprave o bitnim životnim temama. Teme uglavnom variraju od “koju pivu ćemo sad” preko programiranja u IOSu do komentiranja čevapa u ovoj ili onoj kvartovskoj pečenjarnici.
Autori gore spomenutih tektova nikada muške prijatelje ne nazivaju dosadnim blebetavcima i spletkarošima koji uživaju u tračanju, ili zapravo ne lijepe na njih ikakve negativne stereotipe (osim kad su u ulozi partnera, onda svakako zaslužuju napade drvljem i kamenjem jer najednom ti isti divni prijatelji postaju lažljivi gadovi koji lete za svakom suknjom). Postoji li igdje članak koji ovako elaborirano demonstrira zašto su muški prijatelji gori za žene od ženskih? Postoji li negdje tekst koji ženska prijateljstva opravdava slojevitošću i ne napada (in)direktno njihovo funkcioniranje postavljajući ih bok uz bok uz “jednostavne muškarce” uz koje je oh toliko lakše biti istinski dobar prijatelj?
Meni je iskreno zlo od ovakvih pojednostavljivanja. Žao mi je nas žena koje u ovakvim tekstovima ispadamo jedna drugoj vučice, i gadi mi se pomisao da neke ovaj tren teenuše čitaju takve tekstove, uzgajaju u sebi duboko mizogine misli i žude za trenutkom kada će pronaći nekog dobrog muškog prijatelja, tako zabavnog i laganog za društvo. Zašto bi rod definirao kvalitetu osobe ili kvalitetu prijetaljstva? Zašto žene toliko često potežu tu sinagmu “dobrog muškog prijatelja” ili “easy – going, nedramatičnog muškog prijatelja”? Nemate li u životu neku prijateljicu koja je eto baš krasna osoba, i prava osoba za vas? Ja imam. Trenutačno sam u nekoj čudnoj fazi, ne znam ni sama kako da ju definiram, ali osjećam se dovoljno loše većinu vremena da izbjegavam kave. Ono, kad sjedneš na kavu s nekim i poželiš se napričati o svemu, od manikure do vremena, no eto sad nekako ne mogu pričati o manikuri ili vremenu. Ne osjećam se tako i imam dojam da bih bila teška na toj kavi, i da moj sukavnik ne bi bio zadovoljan takvim druženjem pa ga izbjegavam. I u cijeloj toj situaciji mi izrazito fale baš prijateljice. Baš netko s kim mogu sjesti i dramatično pričati o tome kako sam razbila bočicu najdražeg parfema, kako me muči diplomski ili kako ne mogu pustiti dugačke nokte (uz šokirani komentar kako uzimam sve suplemente). 
Male stvari. Jer PRAVE prijateljice će uvijek biti tu, čak i tek da negoduju s vama nad poliesterom u H&Mu. Nije li to divno?