Prije nego počnem ovaj post, želim s vama podijeliti jednu svoju malu (ili veliku) averziju, a ona je usmjerena dermatolozima. U životu nisam često išla kod dermatologa, ali svaku put kad bi se našla u uredu ovih specijalista, doživjela bih isti scenarij. Ovlaš pogledavanje moje kože s udaljenosti od otprilike 2 metra, konstatiranje kako “to nije tako strašno” i davanje terapije ljekarničkim kremama koje zapravo, kako sam kasnije doznala, uopće nisu bili “terapija”. Ono, Bioderma, Avene, Eucerin – ta spika koja nikoga zapravo ne liječi, a nerijetko je i nakrcana parfemima, alkoholom i drugim divotama koje su moju inače osjetljivu kožu dodatno iritirale. I onda bih ovaj izlet platila 250 ili 300 kuna – a da pritom nisam ništa riješila.
Cijeli život imala sam ovih ili onih problema s tenom, nikad ništa strašno što bi me inhibiralo u životnim radostima, al’ uvijek neka naporna napast koja mi nije dala da ikada bezbrižno izađem na sunce, odem spavat sa šminkom ili napravim neku veću glupost sa svojom kožom – kako to inače mlade cure koje ništa ne znaju o koži rade. Primjerice, mazanje paste za zube na prišteve. Nemojte to raditi.
Želim reći da sam uvijek imala osjetljivu kožu. Vrlo svijetlu, prozirnu, tanku, a opet nekako sklonu nepravilnostima, bili oni prištići i proširene pore ili kapilarice na obrazima i oko nosa. Ustvari, kapilarice na licu sam prvi put počela primjećivati prije cca 2 godine, ali kako ih nije bilo mnogo vidljivih, uglavnom sam samo odmahivala rukom na ovaj problem. Odnedavno sam uz glupe i neprestano vidljive plavičaste i crvene kapilarice na licu počela primjećivati nešto kao sitni prištići. Sad ću bit baš gnjusna, ali u svrhu demonstracije problema, moram vam dočarati sliku uz popratni opis: ti prištići nikad nisu bili puni sadržaja (što bi bio fini naziv za upaljene akne), već su uvijek bili dosta suhi, malog promjera, povremeno su me znali svrbiti i peckati po licu, javljati se uz kapilarice ili direktno na njima (to bi tek onda bilo pravo crveno veselje koje se na mojoj koži odlično isticalo). Dugo sam mislila da nešto krivo radim.
Kako mi se to počelo intenzivno događati otprilike mjesec dana nakon što sam počela raditi, pomislila sam da mi ne odgovara krema / puder / kombinacija to dvoje. Promijenivši jedno 5 krema i pudera, ubrzo sam shvatila da se vjerojatno ne radi o samim proizvodima nego o meni, tj. mojoj koži koja je iz osjetljive prerasla u hiperosjetljivu. Mislim da je možda riječ o omekšivaču koji mi ne odgovara, mijenjam ga. Pomislim da je možda riječ o nekoj namirnici koja mi ne odgovara – pažljivo brojim i zapisujem svaki zalogaj. Promijenim sve što koristim za kožu i što dolazi u bilo kakav doticaj s mojom kožom, uključujući i šampone, regeneratore, izbacim rumenilo u potpunosti, dezinficiram mobitel. NIŠTA NE POMAŽE. Prolaze mjeseci, a moja koža i dalje divlja. S vremena na vrijeme, ona se smiri, i bude OK 2 dana, a onda opet popi*** bez ikakvog razloga i povoda.
Otprilike u isto vrijeme, počinju i moji problemi sa želucem – do dan danas nepoznate etiologije. Sve što zapravo znamo je da je iz nekog razloga moj želudac postao upaljen i bolan nakon svakog obroka, a na krvnom nalazu su mi jako visoki eozinofili koji indiciraju alergiju u pozadini – to do dana današnjeg nismo razjasnili, niti me doktorica imala potrebu poslati na ikakvo alergološko testiranje (?!), al ok – nemojmo dužiti s rantom o našem aljkavom medicinskog sustavu. Ono što zapravo želim reći je da se sve nešto brčkalo oko mene, od tena do želuca, a svi uključeni u moje pretrage su mi samo imali potrebu reći da se ne živciram. Očigledno ostavljam dojam živčenjače ili nešto. 
I da nisam sama sebi platila pregled kod dermatologa, dan danas bih se mučila s tzv. rosacejom koja mi je na kraju dijagnosticirana. Radi se o kroničnoj upalnoj bolesti kože, a najbolje ju definira ovo:
“Rosaceja je kronična upalna bolest obilježena sklonošću razvoju crvenila i krvnih žila. Bolest se ne može izliječiti, ali se uspješno stavlja pod kontrolu. U kasnijoj fazi nastaju upalne promjene slične aknama. Radi se o pojačanoj osjetljivosti krvnih žila na vanjske podražaje, pri čemu se one šire uslijed prodora krvi, što daje crvenilo kože. Ubrzo se krvne žile skupljaju i crvenilo kože nestaje. Ukoliko podražaji budu učestali, crvenilo kože postaje trajno, kao i razvoj krvnih žila. Krvne žile su propusne, zbog čega dio krvi curi u međustanični prostor, što potiče upalu i razvoj promjena koje su slične aknama.”
Čim sam došla do dermatologinje, a (ne)srećom, taj dan sam baš bila jako zajapurena u faci, žena mi je instantno dijagnosticirala početni stadij rosaceje. I ukratko, objasnila mi je zašto nijedna klasična terapija za prištiće ne bi bila OK i za rosaceju: ovdje se ne radi o aknama, prištićima ili ičemu što ima bakterijsku podlogu, već upalnim promjenama NALIK na prištiće. Svi proizvodi za akne mogu kožu koja pati od rosaceje samo nadražiti. Ja, zato što pazim i inače da izbjegavam iritanse u kozmetici, to sam nesvjesno držala koliko toliko pod kontrolom, ali kako zbog prirode posla moram češće biti našminkana (a svi znamo kakvi kenjići se stavljaju u dekorativu), to je buknulo od kad sam krenula radit. Da ne duljim, to trenutačno izgleda ovako, i to na dobar dan, dakle očaj totalni:
Ovo što izgleda kao prištići i mrljice, zapravo je oblik rosaceje kojeg karakteriziraju proširene kapilare i upalne promjene nalik prištićima.
Doktorica mi je za početak pripisala Skinoren, lijek koji ide na recept i koji djeluje protuupalno, ali je očajan za koristiti jer peče i svrbi do razine gdje svaku večer ozbiljno kontempliram da si oderem facu s glave. Navodno ćemo vidjeti poboljšanje kroz 3 tjedna. Skeptična sam.
Na jesen idem na laser i(li) antibiotike, ako se stanje ne dao Bog pogorša. Laser ustvari jedini rješava stvar jer miče ove pokvarene proširene vene koje su generator upale. Nadalje. Sve masno, slatko, vruće, začinjeno mi je zabranjeno i zbog tena i zbog želuca pa razmišljam da okrenem to u svoju korist, smršavim i odem zarađivat milijune kao model. Šalim se, naravno, ali situacija je prilično očajna, neću lagat. Osim toga, zaboraviti mogu i na sunce, alkohol i slične životne radosti. Ustvari, ne bih trebala niti naporno vježbati kao, al’ tu fakat povlačim granicu jer mi neće ostat nikakav gušt u životu. U svakom slučaju, voljela bih znati koliko nas ovdje ima s tim problemom, a i nije mi teško popratiti svoje liječenje rosaceje jer se stvarno radi o estetski neugodnom problemu, odnosno bolesti, koja može pogoditi svakoga – a pogotovo one sa svijetlom kožom, i bilo bi mi drago na internetu generalno pronaći više informacija ili iskustava iz prve ruke s ovim problemom. Ovo je tek prvi dio iz serije postova koji će se baviti ovom temom pa je zato malo više ranty, a u sljedećima ću popratiti svoj (nadam se) progres prema ponovno zdravoj koži.