Zamislite nekoga jako blijedog, visokog, štrkljavog, s naočalama i aparatićem, bushy obrvama. Zamislite. Je li vam takva osoba lijepa? Ne? Sad zamislite da ta osoba ide u 6. razred, prolazi sa samim peticama, uvijek zna odgovor na profesorovo pitanje i ide na šah. Yep, that was me.
Vjerojatno vam je već iz opisa jasno da kao klinka nisam bila “popularno” dijete. Išla sam u razred gdje je vrijeđanje manje popularne, lijepe i kul djece bilo normalan oblik interakcije između grupica. Kao klinka, bila sam veliki samotnjak i sasvim OK sa jednom ili dvije prijateljice, dok god me nitko nije maltretirao, no nažalost, dana kada sam bila omalovažena i vrijeđana od strane svojih razrednih kolega bilo je više nego dana kada nisam. Naravno da je u tom razredu bilo i krasne djece, danas krasnih ljudi, koje volim sresti i s kojima volim popiti kavu, no ona vrlo hostilna i agresivna manjina je uglavnom uspjela stvoriti od mene vrlo tužnu klinku.
Sjećam se da sam tada više od svega htjela biti ljepša (prema tada važećim standardima ljepote među dvanaestogodišnjacima) i bila sam uvjerena da bi to promijenilo odnos drugih prema meni. Naravno, misao da nije problem u meni nego u njima bila je tada vrlo daleka. Znala sam navečer ležati u krevetu i iz sveg srca željeti da jednog dana ne budem – ružna. Vrlo često sam plakala od povratka iz škole do navečer jer je moja ružna situacija bila tako beznadna, ili sam u školi doživjela kakvu užasnu situaciju. I naravno, nisam vjerovala nikome tko mi je rekao da nisam ružna i jadna (uglavnom zbog logike da me obitelj MORA voljeti bilo kakvu). 
Jednom sam se sprijateljla s djevojčicom koja je tada bila najljepša u razredu i pitala sam se kako to da se ona želi družiti sa mnom? Mislila sam da ugrožavam njezin status svojom prisutnošću. Ubrzo smo opstale besties. Povremeno su i njoj bile upućene ružne riječi u paketu sa mnom. Ja sam mislila da je luda jer joj moja marginalna pozicija nije smetala. Ona je bila prva osoba koja se zauzela za mene i pokazala mi da izgled nije bitan. Voljela me zbog mene i stajala uz mene čak i uz najružnije dovikivanje. To nikada nisam zaboravila.
Deset godina kasnije (ok, *erem)… trinaest godina kasnije, vodim beauty blog. Ponekad zakačim sliku sebe na blog ne misleći mnogo o tome, a onda dobijem svakakve nevjerojatne komplimente od vas. Osjećam ugodu tom činjenicom, ne zaboravljajući pritom na svaku poru koju smatram suviše vidljivom. Čovjek sam. Volim misliti skroman i prije svega dobar. Srećom, s funkcionalnim dijelovima. Primjerice, mozgom. Uživam u svojim jakim nogama koje mogu trčati, a zgužvani prednji zubi podsjećaju me da sam aparatić ipak izvadila prerano. Nema veze, danas su oni uspomena na dane koje bih voljela nazvati najljepšima, ali to nažalost nisu bili. Ipak, i oni me podsjećaju koliko je svaki trenutak (ne)sreće prolazan.